Govor Ratimira Martinovića na otvaranju 24. KotorArt festivala

Na svečanom otvaranju 24. KotorArt festivala, održanom 13. jula 2025. godine, prisutnima se obratio direktor festivala, pijanista i univerzitetski profesor Ratimir Martinović. Njegov govor, koji je izazvao višeminutne ovacije, prenosimo u cjelosti.

„Uvažene zvanice, poštovaoci umjetnosti, dragi prijatelji i gosti, dobro veče i sreća nam Dan državnosti!

Napisao sam cijeli govor koji vam neću pročitati, a koji se jednim dijelom odnosio upravo na Dan državnosti; na moje posebno drage večerašnje goste, porodicu Karadaglić, i naravno – na crnogorskog viteza Miloša, koji bi, da ne svira večeras u čuvenom Wigmore hall-u u Londonu, bio ovdje večeras, sa nama. Ali biće sa nama 30. jula na koncertu, i  znam da ga mnogi nestrpljivo iščekuju, i da ga čuju, ali i da ga zagrle, čvrsto, najčvršće, od srca, od zahvalnosti, od ponosa za njegov hrabar, patriotski gest koji budi nadu da ovo društvo nije zapalo u totalnu apatiju. 

Napisao sam ponešto u tom govoru i o našoj stalnoj, iscrpljujućoj, sizifovskoj borbi sa Ministarstvom kulture. Ugovor za ovu godinu smo potpisali prije 4 dana, iako smo prvi predlog programa predali još prošlog decembra. I tako, godinama unazad… I još ponešto sam na tu temu htio reći, ali ipak ima nešto mnogo važnije od toga. 

Zahvalio sam se predsjedniku Jokiću, i svim službama Opštine, na pravom pokroviteljstvu festivala, na saradnji i razumijevanju za podršku u pripremi I realizaciji naših programa ali i drugih projekata koje zajednicki radimo. 

Zahvalio sam se u govoru svim partnerima i sponzorima, poželio dobrodošlicu novim članovima našeg kruga prijatelja poput Master Carda, ali i spomenuo već punu deceniju plodne saradnje sa Lušticom bay.  

Napisao sam nešto i o konceptu večerašnjeg otvaranja, koji polazi od obilježavanje 200 godina Štrausa, i govori o uticaju na muzičku kulturu austrijskih i drugih muzičara tadašnje Monarhije na tadašnju Crnu Goru. Civilizacijski pa i muzički gledano, Kotor je sasvim druga priča od ove koju pričamo večeras. Priča Kotora govori o muzičkom životu ranog srednjeg vijeka, o prvim notnim zapisima iz 11., orguljama iz 15.vijeka, katedralnom horu kao centralnoj muzičkoj instituciji, o životu u renesansnom i baroknom Kotoru, muzičkim večerima u plemićkim palatama, prvoj muzičkoj školi na teritoriji današnje Crne Gore iz 1856, o desetinama klavira krajem 19.vijeka na teritoriji Grada. Pisao sam o izuzetno vrijednom festivalu rane muzike “Tollite Portas” Kotorske biskupije… 

Najavio sam u tom napisanom govoru i povratak na tradiciju veza festivala i zvona Katedrale sv. Tripuna. Prisjetio se don Branka Sbutege i njegovih riječi iz 2002.godine prilikom gostovanja Zagrebačke filharmonije. I najavio malo, prijatno i lijepo iznenađenje na kraju protokolarnog dijela programa, koje i dalje stoji. 

Sve sam to napisao u govoru koji vam neću pročitati. 

Jer:
kao rodjenom Kotoraninu, sva svečanost današnjeg dana i ove večeri, svjetla pozornice, sva Miloševa hrabrost koja inspiriše i podstiče, svi naši iscrpljujući odnosi sa Ministarstvom, sva podrška Grada, sve naše savremene interpretacije baštine i podmlađivanje naše festivalske tradicije, SVE TO ipak pada u duboku sjenku današnjih vijesti o izvještaju UNESCO-a za Kotor i Boku, i dva današnja potpuno različita tumačenja ovog izvještaja, jedan iz novinarskog, a drugi iz pera Ministarstva kulture. 

Kako god da se tumači ovaj izvještaj, jedna misao prijeteći, zlokobno stoji: ako Kotor izgubi status na Unescovoj listi, izgubio je bitku za sebe samog. 

Zato, umjesto svečanog i prigodnog govora, želim sa ovog mjesta da uputim apel, poziv, molbu, vapaj svim nadležnim gradskim i državnim zvaničnicima, službama, sekretarima,  savjetnicima, komisijama, ekspertima, građanima… da najbrže i najposvećenije moguće, bez odlaganja i puno pompe, velikih obećanja i vještih, birokratski zamršenih fraza bez značaja i značenja, urade svoj dio obaveza i posla, kako bi Kotor sačuvao svoj UNESCO status. Ja dio svoje obaveze realizujem i kroz djelovanje festivala KotorArt pod pokroviteljstvom UNESCA ali to činim i sada, sa ovog mjesta. 

Nije ova govornica nikad ni bila zamišljena samo za vatromete političara i njihova slikanja, nego kao mjesto susreta i suočavanja sa stvarnošću. 

Danas sve mora da bude podređeno ovoj borbi opstanka na listi Uneska. Jer, džabe nama pune kase stečene sječom grane na kojoj naš Grad sjedi. Ta grana se zove baština, istorija, kultura i prirodna ljepota. Jedinstvena, i kao takva prepoznata u svijetu.
Još jednom-ako Kotor izgubi UNESCO status, izgubio je bitku za sebe, za sopstveni opstanak, izgubio je borbu za dvije hiljade godina građeni identitet. 

Na nama , Kotoranima je da osvijestimo ipak prvo sebe, pa onda i državu Crnu Goru. Institucije države snose najveću odgovornost za ovaj nedopustivi status u kome se naš Grad danas nalazi. Grad Kotor ne smije biti žrtva i samo dobra prilika za brzopotezno bogaćenje „valorizatorskih građevinskih eksperata“.

Kotor ne pripada samo nama, već smo dio jedne mnogo šire zajednice – Svjetske baštine u kojoj ravnopravno stojimo pored Venecije, Pariza, Rima, Xi Ana…..i dužni smo da ga sačuvamo, ako ne zbog nas koji smo nesvjesni, onda zbog djece i budućnosti ovog Grada, čovječanstva i svijeta koji dolaze da mu se dive.

“Dodju tako ponekad vremena, piše veliki Ivo Andriċ-kada pamet zaćuti, budala progovori, a fukara se obogati”.

Molim vas, ne dozvolimo da živimo surovu realnost jezivih vremena iz ove Andrićeve misli.

Još jednom, sreća Dan državnosti i hvala vam na pažnji.“