Riječ reditelja:

Pergolezijeva La serva padrona nastaje kao intermezzo – kratka, duhovita glazbena forma, no upravo u toj prividnoj lakoći skriva se njezina subverzivna snaga: priča o sluškinji koja inteligencijom, manipulacijom i emocionalnom strategijom preuzima kontrolu nad društvenim poretkom. Ono što je u 18. stoljeću bilo komična društvena inverzija, danas postaje precizan mehanizam analize odnosa moći, ekonomskog poretka i emotivne manipulacije suvremenog društva. Ova inscenacija smješta operu u estetiku suvremenog redateljskog rukopisa, spajajući filmski realizam s artificijelnošću baroknog svijeta. Predstava ne pokušava rekonstruirati barok – ona ga reinterpretira kroz suvremeni vizualni jezik. Barok postaje stanje svijesti: prostor pretjerivanja, emotivnog ornamenta, vizualne slike i teatralizacije intime. Vizualni identitet predstave temelji se na kontrastu između estetske raskoši i emocionalne praznine. Likovi žive unutar svijeta estetizirane dekadencije u kojem je svaka gesta koreografirana, a svaki odnos oblik društvene trgovine. Humor opere ne proizlazi iz farsične igre, nego iz ozbiljnosti kojom likovi pristupaju apsurdnim emocionalnim situacijama. Upravo ta disproporcija između banalnosti događaja i monumentalnosti emocionalne reakcije stvara suvremenu komiku predstave. Smijeh proizlazi iz prepoznavanja usamljenosti, taštine i potrebe za dominacijom. Glazbeni aspekt ostaje u potpunosti vjeran Pergolesijevoj partituri, no izvedbeni stil naglašava njezinu nervozu, erotiku i ritmičku živost. Glazba u ovoj predstavi nije ilustracija radnje, nego unutarnji motor manipulacije. Rečitativi postaju gotovo filmski dijalozi — brzi, inteligentni i emocionalno nepredvidivi. Naša La serva padrona ne govori samo o promjeni društvenih uloga, nego o svijetu u kojem su identitet, ljubav i moć postali performans.

Paolo Tišljarić