„Iz fragmenata istorije, lokalnih legendi i kolektivnog pamćenja Ljubomir Đurković ne gradi prošlost, nego prostor između onoga što je bilo i onoga što je moglo biti. Budva u Kjari Zorzi nije istorijska činjenica nego pozornica imaginarnih sjećanja – grad na ivici mora i priče, na razmeđu kultura, religija i političkih uticaja, grad u kojem se identitet ne nasljeđuje nego se neprestano iznova mora stvarati.
Pisano za scenu Između crkava, ovo djelo priziva moguće početke pozorišnog života u Budvi, ali mnogo više od toga istražuje potrebu jednog grada da sebe vidi, prepozna i ispriča. Na razmeđu Istoka i Zapada, između lažnog mletačkog sjaja i simpatične lokalne tvrdokornosti, između slobode i kontrole, nastaje prostor u kojem se istorija pretvara u mit, a mit u stvarnost.
U taj prostor vraća se Kjara Zorzi.
Dolazi iz svijeta Venecije, noseći sa sobom miris dalekih luka, jezike drugih obala i vjeru da umjetnost može otvoriti prozor tamo gdje postoje samo zidovi. Ali njen dolazak nije samo povratak žene rodnom gradu. Ona dolazi kao nemir. Kao pitanje. Kao višak svjetlosti u prostoru naviknutom na polutamu.
Kroz njen lik pozorište ulazi u grad.
A grad se brani.
Jer, svaka zajednica koja dugo živi u vlastitim pravilima umjetnost najprije doživljava kao prijetnju. Ne zato što donosi odgovore, nego zato što postavlja pitanja. Zato se u Đurkovićevom svijetu sukob ne odvija samo između ljudi, nego između slobode i straha, između potrebe za promjenom i želje da sve ostane isto.
U našoj predstavi Budva postaje grad-maskenbal.
Grad u kojem svako igra unaprijed dodijeljenu ulogu. Vlast čuva poredak. Trgovci čuvaju korist. Narod čuva navike. Umjetnici čuvaju iluziju da je promjena moguća.
Ispod svega nalazi se maska.
Ne kao ukras, nego kao način opstanka.
Predstava se razvija poput karnevala koji polako otkriva svoje drugo lice. U početku ispunjen mediteranskom razigranošću, muzikom, plesom i zavođenjem, svijet maškara postepeno se pretvara u prostor prijetnje, nelagode. Maske više ne skrivaju želje nego strah. Ne skrivaju lica nego odgovornost.
Tada izdaja postaje središnja tema priče.
Ne kao pojedinačni čin, nego kao stanje zajednice. Grad izdaje umjetnost čim je prepozna kao opasnost. Ljubav ustupa mjesto strahu. Prijateljstva se lome pod težinom interesa. A pozorište ostaje između nade da može promijeniti svijet i spoznaje da ga može tek na trenutak osvijetliti.
Zato je Kjara Zorzi mnogo više od priče o jednoj ženi i jednom vremenu. To je drama o gradu koji pokušava da pronađe vlastito lice, o gradu koji sanja samostalnost, ali i o društvu koje se skriva iza maski, te o umjetnosti koja uporno traži prostor slobode.
A pitanje koje ostaje da lebdi nad scenom jednako pripada i njima i nama:
šta ostaje od čovjeka kada skine posljednju masku – ili kada shvati da je ona već postala njegovo lice?“

Željka Udovičić Pleština