„Smatram da je sram emocija, sloj iznad greške, koji nas guši i ostavlja na istom mjestu, na istoj pauzi. Dolazi s težnjom koju je nemoguće ignorisati i nemoguće sakriti. Sram je dokaz da smo pregazili vlastite vrijednosti i standarde, činjenica koja tegli dušu da smo povrijedili blisku osobu, osobu koja nam nije pri srcu, a možda i sami sebe. Sramota je tiha osuda koju smo sami izgradili, koja nas pritiska i dovodi u pitanje kakva smo zapravo osoba. Ogovaranje, kažu, dječja stvar, prepreka zrelosti ili samo greška, ali ja mislim da je to trag koji se ne briše i koji rijetko kada ostavlja osjećaj sramote. Ne bih ni ja osjetila sramotu da nije imala ulogu makaza, presjeka žice povjerenja moje osobe. Neću reći povjerenje drage ili bliske osobe, reći ću samo moje. Dovoljno blisko da razgraničim da je tu, u srcu. Ne želim da se opravdavam, niti tražim izlaz iz svoje greške. Želim samo da stanem na scenu, i ostanem sama sa svojim sramom, da dam sebi dovoljno vremena da ga osjetim i njemu dovoljno vremena da se nahrani mojom krivicom i savješću.“

Andrea Ratković

„Stub srama je nekada bio rasprostranjeno sredstvo kažnjavanja koje se nalazilo najčešće na glavnom gradskom trgu. Kažnjenik je privezivan za stub i javno izvrgavan ruglu. Pored vezivanja bilo je to i mjesto za fizičko kažnjavanje (bičevanje, gađanje trulim voćem, kamenovanje itd.) Nakon stigmatizacije osuđenik više nije bio u mogućnosti da sudjeluje u normalnom društvenom životu.  Stub srama je pozorišna predstava zamišljena kao nastavak predstave Koto(r) o Kotoru. Ideja je bila da se ovog puta pozorište zajednice realizuje s mladima Kotora. Mlađi od 30 godina dobili su prostor da kroz pozorište izraze stavove o svom gradu. Dug proces rada, brojni javni pozivi i raznolike radionice i pristupi pokazali su da ova ideja nije dobra. Mlade Kotora i Kotor teško je, ili nemoguće, suštinski spojiti. Mlade ovakav Kotor ne zanima, a istovremeno, Kotor nije okrenut mladima. Mladi Kotora danas nisu stanovnici grada, nisu građani. Mladi Kotora su seljaci, stanovnici sela, globalnog sela. Okrenuti su sebi, vršnjacima, društvenim mrežama i svijetu. S druge strane, Kotor je divan za gledanje, za inspirisanje, za uživanje, rad, zaradu… ali da li je i za život?! Posebno, da li je za život u njemu dok si mlad?! Na Stubu srama će se javno izložiti 16 mladih ljudi iz Kotora. Oni su, prije svega, spremni da se izlože. Imaju hrabrosti. Spremni su da osude sami sebe. Imaju poštenja. Sposobni su da prosude, da osjete, da znaju, da umiju, da pomognu … Dobro je gradu koji ih ima. Sramota je grad ako ih ispusti. Od ovih 16 mladih ljudi sa Stuba srama, možemo naučiti, ono što uporno iznova i iznova zaboravljamo, da uvijek treba krenuti od sebe kada je potrebno da se zapita i osuđuje. I kada je potrebno da se nešto učini… pa hajde, aktivirajmo taj intimni Stub srama, za početak…“

Petar Pejaković