KotorArt

Međunarodni festival

Kotor se pretvara u Instagram slikovnicu, sve manje je mjesto života

20/11/2026

Granica poslije koje turizam počinje da uništava Kotor i Boku odavno je pređena, a UNESCO na to godinama upozorava. Stari grad sve više postaje prostor za turiste, dok svakodnevni život njegovih stanovnika nestaje. Odgovornost za takvo stanje snose i građani i vlasti koje su komercijalne interese stavljale ispred zaštite prostora, ocijenio je Ratimir Martinović, osnivač, generalni i umjetnički direktor KotorArta i profesor klavira na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu.

Martinović, koji je odrastao u kotorskom Starom gradu, upozorava da masovni turizam, kruzeri i prekomjerna gradnja mijenjaju karakter Boke, a da se posljedice sve snažnije osjećaju u svakodnevnom životu. Ipak, vjeruje da je oporavak moguć kroz dugoročno upravljanje prostorom, obrazovanje i snažnije uključivanje kulture u razvojne odluke.

Govoreći o Kotoru svog djetinjstva, prisjeća se vremena provedenog sa đedom u ribanju nasred zaliva, što je danas, smatra, gotovo nezamislivo.

„Kotor mog djetinjstva značio je i privilegiju skoro cjelodnevnog ribanja sa dedom, iz naše drvene barke, nasred zaliva. Danas je to nezamislivo. Pitanje je koliko danas uopšte ima ribe u Boki, a skoro da se više ne može ni kupati od talasa glisera, koje doživljavam kao kvadove na Durmitoru, ili od buke i gabarita kruzera. Najviše me brine što se Stari grad sve više pretvara u Instagram slikovnicu, a sve manje u mjesto života“, rekao je Martinović za Rmedia.

KOTOR I NOVI SAD GUBE AUTENTIČNOST
Martinović slične promjene prepoznaje i u Novom Sadu, gradu u kojem je rođen njegov pokojni otac i u kojem decenijama predaje na Akademiji umetnosti. U tom kontekstu podsjeća na jednu od posljednjih pjesama Đorđa Balaševića, u kojoj je novosadski kantautor izrazio zabrinutost za budućnost svog grada.

„Đorđe Balašević je u jednoj od svojih posljednjih pjesama svom gradu uputio svojevrsnu molitvu: ‘Čuvaj mi Bože Novi Sad, od svega što ga spopalo; sačuvaj barem ovo sad, dok i to nije propalo’. Svjedočim i sam kako izgleda gubitak autentičnosti u oba grada.“

Uprkos promjenama, Martinović vjeruje da Kotor može sačuvati svoj identitet, iako će za to biti potreban dugotrajan proces. Podsjeća na misao don Branka Sbutega o teškoći obnavljanja nekadašnjeg kulturnog sjaja i smatra da bi jedan od prvih koraka trebalo da bude vraćanje statusa grada Kotoru.

„Don Branko je govorio da je lakše saditi oaze u pustinjama nego vraćati sjaj bašti, nekad raskošnoj, a vremenom zapuštenoj. Koliko god težak taj put bio, vjerujem da se autentičnost mora i može sačuvati kroz dugoročni proces, jer predugo traje i devastacija. Imamo primjera na koje se možemo ugledati, poput italijanske Matere.“

On podsjeća da je inicijativa za vraćanje statusa grada pokretana više puta, a da novi zakon o lokalnoj samoupravi otvara mogućnost da se to pitanje ponovo razmotri.

„Svakako, jedan od prvih koraka vidim u vraćanju statusa grada Kotoru, što je inicirano već nekoliko puta, a novi zakon o lokalnoj samoupravi to otvara kao mogućnost. Grad podrazumijeva građane, a ne samo stanovnike i posjetioce, kao i veće nadležnosti da samostalno stvara razloge da ljudi u njemu ostaju i van sezone.“

GRANICU POSLIJE KOJE TURIZAM UNIŠTAVA BOKU ODAVNO SMO PREŠLI
Govoreći o masovnom turizmu i njegovom uticaju na prirodnu i kulturnu baštinu Boke, Martinović smatra da je granica održivosti odavno pređena. Upozorenja UNESCO-a, kako ocjenjuje, nijesu dovela do promjena koje bi spriječile dalju devastaciju prostora.

„Tu granicu smo odavno prešli. To nam je rekao i UNESCO. Mi smo kao đaci kojima se već dugo prijeti izbacivanjem iz razreda, a mi se i dalje pravimo da smo odlikaši. Odgovornost za to snose svi građani Kotora i Boke, mada neki u većoj mjeri od drugih.“

Martinović podsjeća da je turizam u privredi Boke zamijenio pomorstvo, ali smatra da je razvoj kruzerskog i izletničkog turizma bio stihijski, bez dugoročnog planiranja i procjene posljedica po život lokalnog stanovništva.

„Odavno sječemo granu na kojoj sjedimo, a ta grana se zove baština, kultura, prirodna ljepota i istorija. Turizam je u Boki, u smislu privrede, zamijenio pomorstvo, ali ključno je pitanje vrste turizma. Kruzerski i izletnički turizam su nam se desili stihijski i neplanski. Granica nije samo broj posjetilaca, ona je trenutak kada se kvalitet života urušava zbog kratkoročnog profita, a na dugoročnu štetu svih, pa i samog turizma. I taj trenutak smo prošli.“

ZAŠTITA BAŠTINE NE MOŽE BITI PREDMET POLITIČKE TRGOVINE

Martinović smatra da društvo još nema dovoljno razvijenu svijest o vrijednostima zbog kojih je Kotor upisan na UNESCO Listu svjetske baštine. Zaštita, naglašava, mora obuhvatiti čitav prostor, njegov pejzaž i način života, a građani bi morali aktivnije da učestvuju u odlukama koje utiču na budućnost grada.

„Kao društvo nismo dovoljno svjesni. Jer da jesmo, pojedinačno i grupno bismo kao građani grada, a ne stanovnici destinacije, učinili više da to ne dozvolimo. Put od stanovnika do građana popločan je obrazovanjem i kulturom: oni stvaraju svijest o pravima i obavezama, kao i sposobnost da se učestvuje u javnom životu, da se kritikuje i preuzima odgovornost. Stanovnik je uglavnom pasivan. Građanin to ne može biti.“

Od države i lokalnih vlasti očekuje da zaštitu prostora stave iznad pojedinačnih komercijalnih interesa. Dosadašnja praksa, ocjenjuje, pokazuje da su se odluke često donosile upravo suprotno.

„Od vlasti konačno očekujemo da zaštitu prostora stave iznad pojedinačnih komercijalnih interesa, iako smo do sada u praksi uglavnom svjedočili suprotnom. Status svjetske baštine nije vrijednost koja pripada samo nama danas, već odgovornost koju ostavljamo budućim pokoljenjima.“

Martinović naglašava da očuvanje kulturne baštine mora biti trajna obaveza institucija, posebno onih nadležnih za prostorno planiranje, bez obzira na političke promjene.

„Zato zaštita tih vrijednosti ne može biti predmet političke trgovine niti se svesti na pitanje bilo koje trenutne većine. To je trajna obaveza svih, a naročito onih zaduženih za prostorno planiranje.“

KULTURA GOTOVO DA NE UTIČE NA ODLUKE O RAZVOJU KOTORA

KotorArt je tokom četvrt vijeka povezao međunarodnu umjetničku scenu sa Kotorom i njegovom kulturnom baštinom. Ipak, Martinović smatra da bogata kulturna ponuda grada nema odgovarajući uticaj na razvojne politike.

„Kotoru ne manjka kulturnih sadržaja, ali ih je potrebno bolje uskladiti sa dugoročnim potrebama grada. Još više mu nedostaje svijest o tome šta ima, pa kultura danas gotovo ne utiče na odluke o razvoju.“

Jednu od mogućnosti za promjenu vidi u kandidaturi Kotora za Mediteransku prijestonicu kulture i dijaloga, pod nazivom „Kurenat“. Prema njegovim riječima, kandidatura je zamišljena kao razvojna inicijativa koja povezuje kulturu sa obrazovanjem, naukom i lokalnom zajednicom.

„To nije samo kulturni projekat, nego razvojna inicijativa koja povezuje kulturu, obrazovanje, nauku, lokalnu zajednicu i institucije.“

Martinović navodi da su Vlada Crne Gore i Ministarstvo kulture i medija finansijski podržali kandidaturu sa predviđenim budžetom od šest miliona eura za dvije godine, dok je približno isti iznos planirala i Opština Kotor.

Ukoliko Kotor dobije titulu, smatra da bi ta sredstva morala biti iskorišćena za projekte koji će gradu donijeti trajnu korist.

„Vlada Crne Gore i Ministarstvo kulture i medija su kandidaturu finansijski podržali sa predviđenim budžetom od 6 miliona eura za dvije godine, koliko je otprilike predvidjela i Opština Kotor, što nameće i odgovornost da se ta sredstva, ukoliko se dobija titula, pretoče u nešto trajno za Kotor i Boku.“

On objašnjava da su razgovori sa sugrađanima i predstavnicima kulturnih institucija pokazali potrebu za dugoročnim podizanjem svijesti o vrijednostima grada i odgovornosti prema njegovom nasljeđu.

Podsjeća i da je KotorArt već 15 godina pod pokroviteljstvom UNESCO-a, upravo zbog programa koji često nijesu toliko vidljivi kao umjetnički sadržaji festivala.

„U razgovorima sa sugrađanima i čelnicima institucija kulture zaključili smo da nam je neophodno dugoročno podizanje svijesti i osjećaja odgovornosti na lokalnom nivou. KotorArt je pod pokroviteljstvom UNESCO-a već 15 godina upravo i zbog programa koji nisu toliko vidljivi kao naši umjetnički sadržaji.“

Kao primjer grada koji je kulturne i razvojne projekte povezao sa ulaganjima u infrastrukturu i kvalitet života, Martinović izdvaja Šibenik.

„Primjer Šibenika pokazuje šta je moguće: za projekte koji gradu obezbjeđuju važnu infrastrukturu i vraćaju život tokom cijele godine dobijeno je preko 250 miliona eura iz evropskih fondova.“

On smatra da bi kultura morala imati direktan uticaj na odluke o prostornom razvoju: „Svaki veći projekat u Boki trebalo bi da prođe procjenu uticaja na baštinu i život zajednice, a kultura da ima glas u tijelima koja odlučuju o prostoru. Povezani na lokalu, možemo ponuditi dugoročni plan u kojem kultura, obrazovanje i nauka nisu ukrasi, nego temelji razvoja.“

BUDUĆIM GENERACIJAMA OSTAVLJAMO RANJENU, POGAŽENU I PONIŽENU BOKU

Na pitanje kakvu Boku ostavljamo budućim generacijama, Martinović odgovara da je riječ o prostoru koji je ozbiljno ugrožen, ali još ima mogućnost da se oporavi.

„Ranjenu, pogaženu i poniženu. Ali još uvijek živu. I još uvijek sa mogućnošću da se oporavi, ako prestanemo da je tretiramo samo kao sezonsku destinaciju i resurs koji puni državni budžet.“

Govoreći o tri najvažnija prioriteta za narednih deset godina, Martinović na prvo mjesto stavlja obrazovanje. Smatra da se svijest o vrijednostima Boke mora graditi od najranijeg uzrasta, ali da je obrazovanje potrebno i onima koji donose odluke o prostoru i razvoju.

„Dobar dio odgovora smo dali u aplikaciji za Mediteransku prijestonicu kulture i dijaloga. Prvi prioritet je obrazovanje, formalno i neformalno: od škole do onih koji odlučuju, uz povezivanje sa ljudima koji znaju ono što Kotoru treba. UNESCO to zove učenjem da se zna, da se radi, da se živi zajedno i da se bude.“

On upozorava na nestajanje tradicionalnih znanja i vještina koje su nekada bile dio svakodnevnog života u Boki.

„Neformalni dio vidim u onome što nestaje: popravke starih barki i škura, dobrotska čipka, znanje o moru, stari običaji, lokalna kuhinja, ali i organizacije i manifestacije koje čuvaju nasljeđe, od Gradske muzike i Bokeljske mornarice do Karnevala i Bokeljske noći. Sve je to nekad bilo dio svakodnevnog života, a danas traži svjesno njegovanje i prenošenje na nove generacije.“

Formalno obrazovanje, prema njegovoj zamisli, podrazumijeva povezivanje obrazovnih institucija Kotora sa srodnim ustanovama u regionu i Evropi, razmjenu znanja i razvoj zajedničkih programa.

OGRANIČITI KRUZERE, AUTOBUSE I GRADNJU

Kao drugi prioritet Martinović izdvaja uspostavljanje jasnog plana upravljanja prostorom i turizmom, zasnovanog na stvarnim kapacitetima Kotora i Boke.

Takav plan, prema njegovoj ocjeni, morao bi da odredi koliko kruzera i turističkih autobusa područje može da primi, koliko je gradnje prihvatljivo i na kojim lokacijama, kao i za koju namjenu se prostor može koristiti.

„Drugi prioritet je jasan plan upravljanja prostorom i turizmom, sa stvarnim granicama koje Boka i Kotor mogu podnijeti: koliko kruzera i autobusa, koliko gradnje, gdje i za koju svrhu.“

Predlaže da prve dvije godine budu posvećene izradi tog plana i uspostavljanju takozvanog Living Laba, otvorene platforme u kojoj bi zajedno učestvovali lokalna uprava, stručnjaci i građani.

„Prve dvije godine trebalo bi posvetiti izradi tog plana i uspostavljanju Living Laba, otvorene platforme na kojoj bi učestvovali opština, stručna i lokalna javnost. Na njoj bi se pratilo koliko je stalnih stanovnika, kakav je odnos stanova i apartmana, koliko kruzera i koliko gradnje, a svaki veći projekat ocjenjivao bi se kroz uticaj na baštinu i kvalitet života.“

Takav model omogućio bi da se razvojne odluke donose na osnovu podataka o stvarnim potrebama grada i posljedicama koje pojedini projekti imaju na njegov prostor i stanovništvo.

GRAD MORA DA BRINE O LJUDIMA I KADA NEMA TURISTA

Treći prioritet Martinović vidi u stvaranju uslova za život tokom cijele godine. „Da Kotor brine o svojim ljudima i kad nema turista: pristupačno stanovanje za one koji rade u gradu, podrška zanatima i malim poslovima koji traju cijele godine, te bolji obrazovni i socijalni programi za djecu, starije i ugrožene.“

Martinović smatra da bi Living Lab mogao postati i prostor stalne saradnje lokalnih institucija sa edukatorima, kulturnim radnicima i naučnicima iz drugih sredina.

Kao odgovarajuću lokaciju za takve programe izdvaja Stari zatvor, odnosno Kreativni hab u Kotoru.

„Takav Living Lab mogao bi tokom cijele godine dovoditi edukatore, kulturne radnike i naučnike i povezivati ih sa domaćim institucijama, a Stari zatvor, Kreativni hab, nameće se kao idealno mjesto za to.“

Dugoročno, ukoliko bi model pokazao rezultate, Martinović vidi mogućnost osnivanja UNESCO katedre posvećene istraživanju, obrazovanju i praćenju održivog razvoja Kotora i Boke.

„Ako da rezultate, Labovi bi dugoročno mogli biti osnov za UNESCO katedru za istraživanje, obrazovanje i praćenje održivog razvoja Kotora i Boke. Takav model postoji u Materi, a o toj mogućnosti smo već razgovarali sa zainteresovanim predstavnicima UNESCO-a.“

Martinović vjeruje da Kotor i Boka imaju potencijal da postanu primjer održivog razvoja, pod uslovom da se promijeni odnos prema njihovoj prirodnoj i kulturnoj baštini.

„Kotor i Boka trebaju da budu primjer, jer to zaslužuju i jer smo im dužni: zbog nas samih, budućih pokoljenja i onoga što nam je dato na čuvanje. Tek tada Boka neće biti samo sezonska destinacija usmjerena na profit, već će ponovo biti privilegija odrastati i živjeti u njoj“, zaključio je Martinović.

Izvor:mediar.me